Službeni glasnik BiH, broj 53/24

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2758/21, rješavajući apelaciju S. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija na sjednici održanoj 11. jula 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija S. M.

Utvrđuje se povreda prava na zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda po osnovu spola (trudnoća).

Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 031618 20 Rev od 18. maja 2021. godine u dijelu koji se odnosi na zabranu diskriminacije po osnovu spola (trudnoća).

Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s pravom na zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda po osnovu spola (trudnoća).

Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se apelacija S. M. protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 031618 20 Rev od 18. maja 2021. godine u dijelu koji se odnosi na mobing.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. S. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Dženana Hadžiomerović, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 31. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 031618 20 Rev od 18. maja 2021. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i tuženog, Nezavisnog operatora sistema u BiH (u daljnjem tekstu: tuženi), putem njegovog punomoćnika iz parničnog postupka, zatraženo je 31. januara 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili 13. i 21. februara 2023. godine. Odgovori učesnika u postupku su 10. maja 2023. godine dostavljeni apelantici radi izjašnjenja, koje je apelantica dostavila 18. maja 2023. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je 1. februara 2019. godine Sudu BiH podnijela tužbu protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa. Apelantica je preciziranim tužbenim zahtjevom od 23. oktobra 2019. godine tražila da se utvrdi da ju je tuženi diskriminirao po osnovu spola u oblasti radnih odnosa, i to tako što je zbog njene trudnoće raspisao konkurs za popunu njenog radnog mjesta, višeg stručnog saradnika za finansije i računovodstvo – glavnog računovođe (u daljnjem tekstu: glavni računovođa). Tuženi je s primljenom radnicom S. K. 16. novembra 2015. godine zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Također, Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji od 11. septembra 2017. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik), tuženi je rasporedio S. K. na apelanticino radno mjesto, a apelanticu na nižerangirano radno mjesto (samostalni računovođa), stavljajući je na taj način u nepovoljniji položaj u pogledu pristupa, odnosno mogućnosti profesionalnog napredovanja na tržištu rada.

6. Apelantica je također tražila da se utvrdi da je trpjela mobing na radnom mjestu jer je tuženi, nakon njenog povratka s porodiljskog odsustva, preduzimao radnje (detaljno navedene u deset tačaka tužbenog zahtjeva) koje imaju obilježja poniženja, povrede ljudskog dostojanstva i integriteta, omalovažavanja i socijalne izolacije apelantice s ciljem degradacije njenih radnih uvjeta i profesionalnog statusa. Dalje, apelantica je tražila da se tuženi obaveže da spriječi diskriminaciju i mobing koje ona trpi, te da poništi njen ugovor o radu od 20. novembra 2017. godine, kojim je raspoređena na radno mjesto samostalnog računovođe, i zaključi novi ugovor na neodređeno vrijeme za radno mjesto glavnog računovođe. Apelantica je tražila i da se tuženi obaveže da joj na ime naknade razlike plaće, kao i na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljenu duševnu bol, isplati određene novčane iznose, pobliže navedene u izreci presude, uz obavezivanje tuženog da joj naknadi troškove parničnog postupka.

7. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 031618 19 P od 8. januara 2020. godine, koja je potvrđena Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: drugostepeno vijeće) broj S1 3 P 031618 20 Gž od 12. juna 2020. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. Apelantica je obavezana na naknadu troškova postupka. Presudom revizijskog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: revizijsko vijeće) broj 86 0 P 024899 20 Rev 2 od 11. novembra 2020. godine odbijena je apelanticina revizija protiv drugostepene presude.

8. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je Sud BiH, na osnovu izvedenih dokaza, utvrdio da je apelantica, na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 12. septembra 2011. godine, radila kod tuženog na poslovima glavnog računovođe. Utvrđeno je da je apelantica "polovinom maja 2015. godine" otišla na bolovanje zbog rizične trudnoće, a zatim na porodiljsko odsustvo. Također, utvrđeno je da je tuženi 11. septembra 2015. godine raspisao javni konkurs za prijem zaposlenika na apelanticino radno mjesto. S izabranim kandidatom S. K. tuženi je 16. novembra 2015. godine zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, iako je prema tada važećem Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji od 12. jula 2011. godine bilo predviđeno samo jedno radno mjesto glavnog računovođe. Dalje, utvrđeno je da je apelantica nakon povratka s porodiljskog odsustva 12. novembra 2016. godine radila na svom radnom mjestu kao glavni računovođa pola radnog vremena, u periodu od 12. novembra 2016. godine do 12. novembra 2017. godine, s koeficijentom za obračun plaće 3,0.

9. Sud BiH je dalje obrazložio da je tuženi, nakon što je 11. septembra 2017. godine donio novi Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji kojim su propisana radna mjesta glavnog računovođe i samostalnog računovođe, 30. oktobra 2017. godine sa S. K. zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Tim ugovorom S. K. je raspoređena na radno mjesto glavnog računovođe s koeficijentom za obračun plaće 3,3. Na navedenom radnom mjestu je prije toga radila apelantica s koeficijentom za obračun plaće od 3,0. Također, tuženi je 20. novembra 2017. godine s apelanticom zaključio novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojim je ona raspoređena na radno mjesto samostalnog računovođe. Koeficijent za obračun apelanticine plaće prema tom novom ugovoru ostao je 3,0. Također je navedeno da je apelantica 28. novembra 2017. godine tuženom podnijela zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa zbog raspoređivanja na drugo radno mjesto, koji je odbijen. Obrazloženo je da je tuženi spornu situaciju opravdao donošenjem novog Pravilnika od 11. septembra 2017. godine, kojim su predviđena radna mjesta glavnog računovođe i samostalnog računovođe, te da apelantici novim ugovorom o radu koeficijent za obračun plaće nije izmijenjen, odnosno da je ostao 3,0, koliki je bio i prije donošenja novog Pravilnika. Utvrđeno je također da se apelantica radi zaštite svojih prava obratila i Instituciji ombudsmena za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ombudsmen), koji je usvojio apelanticinu žalbu i utvrdio postojanje diskriminacije po osnovu spola (trudnoća) u oblasti radnih odnosa donoseći preporuku tuženom o uklanjanju diskriminacije.

10. Sud BiH je zaključio da je apelantica učinila vjerovatnim postojanje diskriminacije, ali da je tuženi, shodno odredbama člana 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije, dokazao da se u radnjama opisanim u tužbenom zahtjevu nisu ostvarili elementi diskriminacije po osnovu spola. U vezi s tim, Sud BiH je obrazložio da su apelanticina odsutnost s posla i obim radnih zadataka koji ne trpe odlaganje opravdani i zakoniti razlozi da tuženi raspiše konkurs za obavljanje apelanticinih poslova i zaposli S. K. na neodređeno vrijeme. Prema mišljenju suda, činjenica da u tada važećem pravilniku nije bio predviđen još jedan izvršilac poslova na apelanticinom radnom mjestu nema značaj kod utvrđivanja postojanja opravdanih razloga za diskriminaciju po osnovu spola. To znači da se na tuženog kao apelanticinog poslodavca ne može staviti pretjeran teret da se apelantici osigura da se na njeno radno mjesto, za vrijeme njenog trudničkog i porodiljskog odsustva i kasnije u periodu rada s pola radnog vremena, ne primi drugi zaposlenik.

11. Nadalje, Sud BiH je naveo da je apelantica nakon povratka s porodiljskog odsustva obavljala poslove glavnog računovođe koristeći pravo rada s pola radnog vremena, shodno odredbama člana 38. stav 1. Zakona o radu, dok je ostatak radnog vremena poslove apelanticinog radnog mjesta obavljala S. K. Sud BiH je dalje naveo da je generalni direktor tuženog, u svojstvu svjedoka, istakao da je, nakon stupanja na snagu novog Pravilnika od 12. jula 2017. godine, s apelanticom zaključio novi ugovor o radu kojim ju je rasporedio na radno mjesto samostalnog računovođe jer je "procijenio da će te poslove bolje obavljati". U vezi s tim, Sud BiH je zaključio da je tuženi u okolnostima konkretnog slučaja postupao prema apelantici u skladu s ovlaštenjima iz člana 81. tačka a) Zakona o radu, te člana 33. Zakona o osnivanju tuženog, kao i člana 17. stav 1. Pravilnika tuženog od 13. februara 2017. godine. Naime, prema mišljenju Suda BiH, utvrđene činjenice ukazuju da apelantici nisu povrijeđena prava iz radnog odnosa jer njena novčana primanja nisu umanjena, budući da joj je ostao isti koeficijent za obračun plaće koji je imala na radnom mjestu glavnog računovođe prije odlaska na porodiljsko odsustvo.

12. U vezi s apelanticinim prigovorima da je tuženi nad njom vršio mobing, Sud BiH je pobrojao apelanticine navode u pogledu mobinga, i to: da je nakon povratka s bolovanja apelantica izolirana i smještana u posebnu, neuvjetnu kancelariju, da su joj oduzimani povjereni radni zadaci, da je promijenjena brava na kancelariji u kojoj se nalazila računovodstvena dokumentacija neophodna za rad te da su nadležni odbijali apelantici dati novi ključ, da su joj uskraćivane važne računovodstvene informacije i dokumenti potrebni za rad, da joj je uskraćeno pravo na usavršavanje i upoznavanje s "E-portalom UIO" radi spremnosti za obavljanje povjerenih poslova, da apelantica nije pozivana na radne sastanke, da je indirektno vršena povreda časti i ugleda jer je tuženi dopustio ismijavanje apelanticinih poslovnih aktivnosti bez sankcije, te da je potpisan novi ugovor o radu i povećan osnovni koeficijent svim zaposlenicima u službi osim apelantici. Cijeneći bitna obilježja mobinga, sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije utvrđeno postojanje mobinga.

13. Sud BiH je obrazložio da je u odnosu na pojedinačne radnje mobinga saslušao parnične stranke i svjedoke, proveo dokaz vještačenjem te izvršio uvid u dokaze materijalne prirode. U vezi s tvrdnjama o izoliranosti apelantice od ostalih radnih kolega i smještaja u neuvjetnoj kancelariji, sud je na osnovu iskaza svjedoka N. Đ., J. D. i M. K. (apelanticini neposredni rukovodioci i radne kolege) utvrdio da je apelantica prije trudničkog bolovanja tražila da joj se dodijeli kancelarija u kojoj će sama raditi, te da je tuženi udovoljio njenom zahtjevu. Sud BiH je također istakao da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da apelantica nije socijalno i fizički izolirana od kolega jer je bila smještena u kancelariji do kancelarije ostalih kolega s kojima je mogla komunicirati, te da je imala iste uvjete za rad kao i ostali zaposlenici. Sud BiH je također naveo da je direktor tuženog J. D. u svojstvu svjedoka istakao da mu nikada nije uputila primjedbu u vezi sa smještajem u novu kancelariju. Dalje, Sud BiH je utvrdio da je apelantica e-mailom od 6. decembra 2016. godine obavijestila svoju nadređenu N. Đ. da je razbijeno staklo iznad ulaznih vrata kancelarije u kojoj je smještena i da se prozor u njoj nije mogao otvoriti, što je, prema iskazima svjedoka N. Đ. i R. Đ., u kratkom roku popravljeno.

14. Nadalje, u odnosu na apelanticine tvrdnje da joj je oduzet radni zadatak knjiženja plaća i ostalih primanja zaposlenih, Sud BiH je ukazao da iz e-maila od 27. decembra 2017. godine proizlazi da je apelantica obaviještena da je generalni direktor tuženog, u skladu sa svojim ovlaštenjima iz člana 33. stav 1. tačka b) Zakona o osnivanju, navedene poslove prenio na novozaposlenu S. K. Također, Sud BiH je u odnosu na apelanticine tvrdnje da je promijenjena brava na vratima kancelarije u kojoj se nalazi dokumentacija koja joj je potrebna za rad, ali da ključ od te kancelarije ne može koristiti, ukazao da je apelantica e-mailom od 17. aprila 2017. godine obaviještena da joj ključ od te kancelarije nije potreban jer u svojoj kancelariji i kancelariji kolegica ima svu potrebnu dokumentaciju za obavljanje svojih radnih zadataka.

15. U odnosu na apelanticinu tvrdnju da joj je uskraćena mogućnost da se upozna s "E-portalom", što za posljedicu ima "njenu profesionalnu onesposobljenost", Sud BiH je naveo da iz iskaza svjedoka M. K., kao zakonskog zastupnika tuženog, proizlazi da je direktor tuženog, ovlašteno lice i primarni korisnik "E-Portala", kao i zaposlenica – knjigovođa S. K. koja obavlja poslove glavnog računovođe. Sud BiH je zaključio da su neosnovane apelanticine tvrdnje da je uskraćivanje mogućnosti apelantici da se upozna s "E-portalom" posljedica mobinga budući da apelantica na novom radnom mjestu više nema ovlaštenje da bude upoznata s "E-portalom" tuženog. Dalje, Sud BiH je u odnosu na apelanticine navode da nije pozivana na poslovne sastanke ukazao da je svjedokinja N. Đ., kao neposredno nadređena apelantici u relevantnom periodu, istakla da se, u principu, nisu organizirali sastanci u okviru cijele službe, nego da su se sporna pitanja rješavala po referatima poslova ili neposrednim konsultacijama. Također, Sud BiH je naveo da je svjedokinja N. Đ. istakla da je apelantica zajedno s ostalim zaposlenicima službe pozivana na poslovne sastanke, što je potvrđeno e-mail prepiskom od 23. decembra 2016. godine, te od 11. i 16. januara 2017. godine koja je upućena zaposlenicima službe, uključujući i apelanticu.

16. Nadalje, u odnosu na apelanticinu tvrdnju da je tuženi dopustio "ismijavanje i ponižavanje" apelanticinih poslovnih aktivnosti, čime je indirektno činjena povreda časti i ugleda, Sud BiH je zaključio da apelantica ponuđenim dokazima nije dokazala navedenu tvrdnju. Prema mišljenju Suda BiH, suprotno apelanticinim tvrdnjama, navedene radnje tuženog ne predstavljaju radnje čiji je cilj ponižavanje i omalovažavanje apelantice.

17. Sud BiH je dalje obrazložio da je na okolnosti mobinga u svojstvu svjedoka saslušan i apelanticin suprug A. M., koji je također zaposlenik tuženog, te da iz njegovog iskaza proizlazi da je primijetio da su odnosi između apelantice i njenih radnih kolegica "zategnuti" i da apelantica nije imala komunikaciju s radnim kolegama.

18. Dalje, Sud BiH je ukazao da je vještak medicinske struke u svom nalazu i mišljenju od 19. augusta 2019. godine zaključio da je apelantica u relevantnom periodu "trpjela duševnu bol zbog psihičkih tegoba, diskriminacije, povrede ugleda i časti i dostojanstva ličnosti jakog intenziteta mjesec dana, srednjeg intenziteta tri mjeseca i blagog intenziteta šest mjeseci".

19. Cijeneći bitna obilježja mobinga, Sud BiH je zaključio da se u opisanim radnjama tuženog nisu ispunili zakonski uvjeti iz člana 4. stav 3. Zakona o zabrani diskriminacije i člana 86e. stav 5. Zakona o radu. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da cilj tuženog nije bio ugroziti apelanticin ugled, čast i integritet, te da se nije radilo o radnjama koje su se kontinuirano ponavljale.

20. U vezi s odlukom ombudsmena kojom je utvrđeno da je apelantica diskriminirana po osnovu spola (trudnoća), Sud BiH je naveo da se tuženi "usprotivio odluci" jer institucija ombudsmena "nije nadležna da vrši nadzor zakonitosti poslovanja tuženog". Sud BiH je obrazložio da je prigovor tuženog osnovan jer se tuženi "ne može okvalificirati kao organ javne vlasti da bi ga odluka ombudsmena obavezivala", tako da je za sud ova preporuka irelevantna. Pri tome sud nije prezentirao sadržaj preporuke i razloge koji su u njoj navedeni, ali je apelantica uz apelaciju dostavila tu odluku. Ustavni sud je izvršio uvid u relevantni dio obrazloženja odluke ombudsmena od 26. novembra 2018. godine i utvrdio da je ombudsmen prihvatio apelanticine navode da je diskriminirana, zato što je tuženi, nakon što je apelantica otišla na bolovanje zbog visokorizične trudnoće, raspisao konkurs za popunu apelanticinog radnog mjesta glavnog računovođe na neodređeno vrijeme. Međutim, kako je navedeno, prema tada važećem Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji tuženog, za to radno mjesto bio je predviđen samo jedan izvršilac. Nakon provedenog konkursa tuženi je na navedeno radno mjesto primio S. K., dok je prema odredbama člana 16. stav 3. Zakona o radu u institucijama BiH propisano da se radi zamjene za vrijeme duže odsutnosti zaposlenog može zaključiti ugovor o radu na određeno vrijeme u najdužem trajanju od dvije godine. U obrazloženju, ombudsmen je dalje naglasio da tuženi nije uvjerljivo opovrgao navode o zapošljavanju na neodređeno vrijeme, suprotno članu 16. stav 3. Zakona o radu u institucijama i odredbama Pravilnika o unutarnjoj organizaciji. Umjesto toga se sud isključivo fokusirao na obrazlaganje procesa koji su uvjetovali potrebu dodatnog zapošljavanja zbog povećanog obima poslova. Suprotno tome, ombudsmen je smatrao da tuženi nije mogao raspisati konkurs i primiti S. K. na apelanticino radno mjesto na neodređeno vrijeme, prije nego što je promijenio Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji u dijelu broja izvršilaca na radnom mjesto glavnog računovođe, što nije učinjeno. U skladu s tim, ombudsmen je zaključio da je apelantica diskriminirana po osnovu spola (trudnoća).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelantica smatra da joj je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola 12 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da ju je tuženi diskriminirao na osnovu spola u oblasti radnih odnosa i to raspisivanjem konkursa za trajnu popunu radnog mjesta, zatim zaključivanjem ugovora na neodređeno vrijeme s radnicom primljenom na neodređeno vrijeme zbog apelanticine trudnoće, te raspoređivanjem apelantice, nakon povratka s porodiljskog odsustva, na nižerangirano radno mjesto. Naime, apelantica smatra da je tuženi počinio povredu postupka u odnosu na zakonitost apelanticinog premještaja na drugo radno mjesto, pozivajući se na odredbe člana 81. stav 1.a) Zakona o radu i odredbe novog Pravilnika od 11. septembra 2017. godine. U vezi s tim, apelantica je istakla da izmijenjeni ugovor o radu od 20. novembra 2017. godine sadrži samo formulaciju "premještaj zbog potreba procesa rada i organizacije rada" ali "ne i suštinske razloge zašto apelantica s dugogodišnjim iskustvom nije ostala na svom radnom mjestu". Apelantica smatra da je "na tuženom kao poslodavcu teret dokaza o postojanju opravdanog razloga za ponudu izmijenjenog ugovora o radu", što tuženi nije dokazao.

22. Također je istakla da je tuženi izvršio mobing nad njom nizom pojedinačnih radnji koje imaju obilježja poniženja, povrede ljudskog dostojanstva i integriteta, omalovažavanja i socijalne izolacije s ciljem degradacije njenih radnih uvjeta i profesionalnog statusa. U vezi s tim, apelantica je istakla da joj je, nakon izmijenjenog ugovora o radu, dodijeljena kancelarija u kojoj je na radnom mjestu bila sama, dok su kolegice iz službe ostale zajedno u drugoj kancelariji. Također je navela da joj nije bio omogućen pristup poslovnim knjigama te da nije mogla prisustvovati poslovnim sastancima.

b) Odgovori na apelaciju

23. Sud BiH je naveo da je na osnovu ocjene svih dokaza koji su predloženi od parničnih stranaka utvrđeno činjenično stanje na koje su pravilno primijenjene relevantne odredbe Zakona o zabrani diskriminacije, Zakona o radu i Pravilnika tuženog. Također je naveo da u cijelosti ostaje kod svojih činjeničnih i pravnih zaključaka. Smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se pozvala u apelaciji. Predložio je da se apelacija odbije.

24. Tuženi je u cijelosti osporio navode iz apelacije kao neosnovane jer smatra da je osporena presuda suda zakonita i donesena na osnovu pravilne primjene materijalnog prava na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, za šta je Sud BiH dao jasno obrazloženje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

25. Apelantica je u izjašnjenju ponovila navode iz apelacije i predložila da Ustavni sud donese odluku u skladu s njenim prijedlogom iz apelacije.

V. Relevantni propisi

26. Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08 – Završne odredbe Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine, 60/10, 32/13, 93/17, 59/22 i 88/23)

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08 – Završne odredbe Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH, 60/10 i 32/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

c) Ugovor o radu na neodređeno i određeno vrijeme

Član 16. stav (3)

3. Za obavljanje vanrednih, privremenih ili povremenih poslova ili poslova čiji se obim privremeno i nepredviđeno povećao, a koji nisu trajnijeg karaktera, kao i radi zamjene duže vrijeme odsutnog zaposlenika, može se zaključiti ugovor o radu na određeno vrijeme dok traju potrebe za obavljanjem tih poslova, odnosno do povratka odsutnog zaposlenika, a najduže dvije godine.

[…]

d) Otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora o radu

Član 81. stav (1) tačka a) i stav (2)

1. Poslodavac i zaposlenik mogu ponuditi izmjenu ugovora o radu:

a) radi raspoređivanja na drugo radno mjesto zbog potreba procesa rada i organizacije rada;

2. Ponuda iz stava 1. ovog člana dostavlja se u pisanoj formi i sadrži razlog za ponudu, rok u kojem druga strana treba da se izjasni o ponudi i pravne posljedice koje mogu nastati odbijanjem ponude. Ponuđena strana dužna je izjasniti se o ponudi za zaključivanje izmijenjenog ugovora o radu, koji ne može biti kraći od osam radnih dana od dana učinjene ponude. Smatra se da je ponuđena strana odbila ponudu ako se ne izjasni u navedenom roku. Ako ponuđena strana prihvati ponudu, zaključuje se izmijenjeni ugovor o radu, koji čini sastavni dio ugovora o radu.

Član 86.e stav (5)

5. Mobing je specifična vrsta ponašanja na radnom mjestu, kojim jedno ili više lica sistematski, u dužem vremenskom periodu, psihički zlostavlja ili ponižava drugo lice, s ciljem ugrožavanja njegovog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta.

27. Zakon o zabrani diskriminacije ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 59/09 i 66/16) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 2.
(Diskriminacija)

(1) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, starosna dob, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života.

(2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga.

Član 4. stav (3)(Ostali oblici diskriminacije)

(3) Mobing je oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog.

Član 15. stav (1)
(Teret dokazivanja)

(1) Kada lice ili grupa lica u svim postupcima predviđenim ovim zakonom, na osnovu njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani.

28. Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji Nezavisnog operatora sistema u Bosni i Hercegovini s opisom radnih mjesta broj 23/11 od 12. jula 2011. godine, važeći u relevantnom periodu a koji je na zahtjev Ustavnog suda BiH dostavljen na jednom od službenih jezika, glasi:

[…]

3.2. Služba finansija i ekonomije

Viši stručni saradnik za finansije i računovodstvo – Glavni računovođa

[…]

VI. Dopustivost i meritum

29. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

30. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i povreda člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

Zabrana diskriminacije

31. Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Uživanje svakog prava koje zakon predviđa mora se osigurati bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

2. Javne vlasti ne smiju ni prema kome vršiti diskriminaciju po bilo kom osnovu kao što su oni spomenuti u stavu 1.

Relevantni principi

32. Budući da je zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, kao akcesornog prava, moguće ispitati samo u odnosu na neko pravo iz Evropske konvencije, Ustavni sud će se ograničiti na ispitivanje ovog pitanja samo po Protokolu broj 12 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola br. 12 uvodi opću zabranu diskriminacije. Također, važno je naglasiti da je značenje pojma diskriminacije u članu 1. Protokola broj 12 identično tumačenju iz člana 14. Evropske konvencije, da bez obzira na razlike u širini obima između ovih odredbi (vidi obrazloženje uz Protokol broj 12, tačka 18, kao i Evropski sud, Pinkas i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 4. oktobra 2022. godine, predstavka broj 8701/21). Naime, član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju sadrži opći princip zabrane diskriminacije i garantira uživanje svih prava određenih zakonom, bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. Dalje, član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju podrazumijeva i da javni organi nikoga ne mogu diskriminirati prema bilo kojem osnovu. Na ovaj način se proširuje obim zaštite ne samo na "bilo koje pravo određeno zakonom", kako bi to mogao sugerirati tekst stava 1, nego i van toga (vidi Evropski sud, Savez crkava "Riječ života" i drugi protiv Hrvatske, presuda od 9. decembra 2010. godine, predstavka broj 7798/08, tačka 104).

33. Dalje, u Presudi Jurčić protiv Hrvatske od 4. februara 2021. godine, tač. 62−65, Evropski sud je dao relevantne opće principe za utvrđivanje diskriminacije na osnovu spola na radnom mjestu, kako slijedi:

62. Sud ponavlja da kod uživanja prava i sloboda zajamčenih Konvencijom članak 14. jamči zaštitu protiv različitog postupanja, bez objektivnog i razumnog opravdanja, prema pojedincima u analognim ili relevantno sličnim okolnostima. Drugim riječima, pretpostavka dokazivanja analognog položaja ne znači da referentne skupine trebaju biti istovjetne. U smislu članka 14., različito postupanje je diskriminacijsko ako "nema objektivnog i razumnog opravdanja", odnosno, ako ne teži "legitimnom cilju" ili ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Molla Sali protiv Grčke [VV], br. 20452/14, stavci 133. i 135., 19. prosinca 2018.).

63. Sud je u svojoj sudskoj praksi utvrdio i da samo razlike u postupanju koje se temelje na značajci koja se može identificirati ili "statusu" mogu dovesti do diskriminacije u smislu članka 14. (vidi Fábián protiv Mađarske [VV], br. 78117/13, stavak 113., 5. rujna 2017.).

64. Široka sloboda procjene u pravilu je dana državi na temelju Konvencije, primjerice, kad je riječ o općim mjerama gospodarske ili socijalne strategije (vidi gore citirani predmet Fábián, stavak 115.). Zbog njihova izravnog poznavanja vlastita društva i njegovih potreba, nacionalne su vlasti u načelu u puno boljem položaju nego međunarodni sudac da ocijene što je u javnom interesu iz socijalnih ili ekonomskih razloga, a Sud će u pravilu poštovati odabir politike zakonodavne vlasti osim ako taj odabir nije "očigledno bez razumne osnove" (vidi Carson i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 42184/05, stavak 61., ECHR 2010). Sve mjere poduzete na tim osnovama, među ostalim smanjenje iznosa mirovine koja se obično isplaćuje stanovništvu koje ispunjava potrebne uvjete, ipak se moraju provoditi na nediskriminirajući način i udovoljavati pretpostavkama razmjernosti (vidi Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije, br. 27458/06 i tri druga predmeta, stavak 59., 13. prosinca 2011., i Stec i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 65731/01 i 65900/01, stavak 55., ECHR 2006-VI). U svakom slučaju, neovisno o opsegu slobode procjene države, konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Konvencije donosi Sud (vidi, među drugim izvorima prava, predmet Konstantin Markin protiv Rusije [VV], broj 30078/06, stavak 126., ECHR 2012 (izvadci)).

65. Sud je u više navrata naglasio da je promicanje ravnopravnosti spolova važan cilj u državama članicama Vijeća Europe. To znači da bi se, izvan konteksta prijelaznih mjera namijenjenih ispravljanju povijesnih nejednakosti (vidi J. D. i A. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 32949/17 i 34614/17, stavak 89., 24. listopada 2019.), morali iznijeti vrlo važni razlozi da bi se razlika u postupanju na temelju spola mogla smatrati spojivom s Konvencijom (vidi Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 28. svibnja 1985., stavak 78., Serija A br. 94., i Carvalho Pinto de Sousa Morais protiv Portugala, broj 17484/15, stavak 46., 25. srpnja 2017.). Prema tome, kada se razlika u postupanju temelji na spolu, sloboda procjene koju države uživaju uska je i u takvim situacijama ne samo da načelo razmjernosti zahtijeva da odabrana mjera bude prikladna za postizanje cilja kojem se teži već se mora dokazati i da je ta mjera bila nužna u danim okolnostima (vidi Emel Boyraz protiv Turske, broj 61960/08, stavak 51., 2. prosinca 2014.). (Prijevod preuzet sa stranice Ureda za zastupanje Republike Hrvatske).

34. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da mjerodavne odredbe Direktive 2006/54/EZ Evropskog parlamenta i Vijeća Evropske unije od 5. jula 2006. godine o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada, između ostalog, propisuju: "Žena koja koristi rodiljni dopust ima se pravo po isteku tog dopusta vratiti na svoje radno mjesto ili na istovjetno radno mjesto, pod uvjetima koji za nju nisu manje povoljni i ima pravo uživati sva poboljšanja radnih uvjeta na koja bi imala pravo za vrijeme svoje odsutnosti" (dostupno na https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/HTML/?uri=CELEX:32006L0054).

Primjena navedenih principa na konkretan slučaj

Je li bilo razlike u postupanju

35. Prema praksi Evropskog suda, samo se prema ženama može različito postupati na osnovu trudnoće, pa će iz tog razloga takva razlika u postupanju predstavljati direktnu diskriminaciju na osnovu spola, ako nije opravdana objektivnim i razumnim razlozima (vidi Evropski sud, Napotnik protiv Rumunije, presuda od 20. oktobra 2020. godine, predstavka broj 33139/13, tačka 77).

36. Na osnovu činjenica koje je utvrdio redovni sud, Ustavni sud zapaža da postoji razlika u postupanju u odnosu na apelanticu i da je takva razlika napravljena po osnovu apelanticinog spola (trudnoća).

37. Naime, nakon apelanticinog odlaska na trudničko bolovanje tuženi je, kao zamjenu za apelanticu, primio S. K. u stalni radni odnos, iako je po važećem Pravilniku bilo predviđeno samo jedno radno mjesto za poziciju na kojoj je apelantica radila prije odlaska na bolovanje i uprkos eksplicitnoj odredbi člana 16. stav 3. Zakona o radu u institucijama BiH, prema kojoj se u slučaju dužeg odsustva radnika drugi radnik može zaposliti na određeno vrijeme. Dalje, nakon izmjene Pravilnika, tuženi je apelantici ponudio nižerangirano radno mjesto (samostalni računovođa) u odnosu na radno mjesto na kojem je radila prije odlaska na trudničko i porodiljsko odsustvo (glavni računovođa), dok je na apelanticino radno mjesto primio S. K. na neodređeno vrijeme. Na taj način je apelantici zadržao njen raniji koeficijent (3,0), dok je svim drugim radnicima povećan koeficijent na radnim mjestima na kojima su zatečeni.

Je li razlika u postupanju bila opravdana

38. Ustavni sud prihvata da je tuženi morao naći zamjenu za apelanticu dok je bila odsutna zbog trudnoće i, kasnije, porođaja, kako je to utvrdio i sud. Međutim, ni tuženi niti sud u osporenim presudama nisu dali odgovore na pitanje koje se nužno postavlja, a to je zašto tuženi, kao zamjenu za apelanticu, nije primio drugu osobu u radni odnos na određeno vrijeme prema članu 16. stav 3. Zakona o radu u institucijama BiH, odnosno dok se apelantica nalazi na trudničkom bolovanju. Apelantica odlaskom na trudničko bolovanje nije prekinula svoj radni odnos na radnom mjestu glavnog računovođe, nego je samo otišla na privremeno odsustvo dok trudnoća i porođaj ne prođu. Stoga bi bilo sasvim razumno i prirodno da tuženi, kao apelanticinu zamjenu, dovede drugu osobu, ali kao zamjenu za "određeno vrijeme" dok se apelantica ne vrati. Opravdanje tuženog da je "procijenio da će bolje obavljati" nižerangirane poslove nakon povratka s bolovanja (vidi tačku 11. ove odluke) ne može se smatrati objektivnim opravdanjem. Naime, tuženi nije dokazivao da je apelantica svoje ranije poslove obavljala na nezadovoljavajući način ili da je u vezi s tim ikada pozvana na odgovornost.

39. Osim toga, ni tuženi niti sud u osporenim presudama nisu dali odgovor na drugo vrlo važno pitanje, a to je kako je bilo moguće da istovremeno dvije osobe budu u radnom odnosu na neodređeno vrijeme za radno mjesto glavnog računovođe, za koje je po tada važećem Pravilniku bilo propisano da radi samo jedan izvršilac (vidi tačku 28. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud kao posebno značajnu vidi činjenicu da tuženi, nakon donošenja novog Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji, nije prvo ni ponudio apelantici da se vrati na radno mjesto glavnog računovođe, na kojem je do tada radila i koje novim Pravilnikom nije ukinuto. Umjesto toga, ponuđen joj ugovor za nižerangirano i manje plaćeno radno mjesto koje je uspostavljeno tek donošenjem novog Pravilnika, nakon apelanticinog povratka s trudničkog bolovanja. Osim toga, apelanticino pravo da, nakon povratka s trudničkog bolovanja, radi pola radnog vremena na radnom mjestu glavnog računovođe, zakonom je bilo ograničeno na godinu dana. Poslije toga, apelantica bi na navedenom radnom mjestu morala raditi u punom radnom kapacitetu. Ništa u obrazloženju osporenih odluka ne ukazuje da je apelantica to odbila, odnosno da je pokazala da ne bi mogla nastaviti raditi na svom dosadašnjem radnom mjestu s punim radnim vremenom.

40. Prema svemu onome što je utvrđeno u presudama koje se osporavaju apelacijom, Ustavni sud smatra da sud nije dao objektivne i razumne razloge o tome da apelantica nije diskriminirana time što joj je ponuđeno da radi na nižerangiranom radnom mjestu, odnosno da tuženi nije dokazao da ovakvo postupanje prema apelantici ima objektivno i razumno opravdanje.

41. Nakon donošenja novog Pravilnika, tuženi je svim zaposlenima povećao koeficijent plaće, uključujući i S. K. kojoj je ponudio da radi na poziciji glavnog knjigovođe, ali s povećanim koeficijentom od 3,3 u odnosu na raniji za to radno mjesto a koji je bio 3,0. Jedino je apelantici ostao njen raniji koeficijent od 3,0, iako je svima drugima, kao što je rečeno, koeficijent povećan. Ustavni sud ne može prihvatiti obrazloženje Suda BiH da na navedeni način apelanticina prava nisu povrijeđena, jer apelanticina novčana primanja nisu umanjena budući da joj je ostao isti koeficijent za obračun plaće koji je imala na ranijem radnom mjestu glavnog računovođe (vidi tačku 11). Pri tome, sud je izgubio iz vida da je apelantica prebačena na nižerangirano radno mjesto. Da je vraćena na radno mjesto glavnog računovođe s kojeg je otišla na porodiljsko odsustvo, taj bi joj koeficijent bio veći.

42. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da je apelantica diskriminirana po osnovu spola zato što razlika u postupanju prema njoj nije bila nužna u datim okolnostima, s obzirom na to da sud u osporenim odlukama nije dao zadovoljavajuće obrazloženje o tome da postoji objektivno i razumno opravdanje za to što apelantica nije vraćena na radno mjesto na kojem je radila do odlaska na porodiljsko odsustvo, odnosno o tome zašto je apelantica, nakon povratka s trudničkog bolovanja i korištenja zakonskog prava na skraćeno radno vrijeme nakon porodiljskog odsustva, raspoređena na nižerangirano radno mjesto. Stoga Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju zato što tuženi nije pružio relevantno obrazloženje kojim bi opravdao apelanticin različit tretman nakon povratka s porodiljskog odsustva.

Mobing

43. Apelantica tvrdi da je bila izložena mobingu, te navodi da je bila izložena nizu radnji s ciljem njenog omalovažavanja, kao i degradacije u profesionalnom smislu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da mobing označava oblik ponašanja na radnom mjestu u kojem pojedinac ili grupa osoba sistemski, tokom dužeg vremena, psihički zlostavlja drugu osobu s ciljem ugrožavanja ljudskog dostojanstva, integriteta, ugleda i časti. Ustavni sud primjećuje da je sud na okolnosti apelanticinih navoda o mobingu izveo dokaze saslušanjem svjedoka tuženog na sve okolnosti koje je apelantica okarakterizirala kao mobing (smještaj u posebnu kancelariju i radne uvjete, navodno nepozivanje na sastanke, te navodna izloženost podsmijehu i omalovažavanju; vidi tač. 12−18. ove odluke). Ustavni sud zapaža da iz tako provedenih dokaza sud nije mogao utvrditi da je apelantica zaista bila izložena mobingu, o čemu je dao vrlo detaljna obrazloženja. S druge strane, apelantica nije izvela dokaze kojima bi pobila dokaze koje je tuženi izveo u tom pravcu.

44. Činjenica da je apelantica bila degradirana nakon povratka s porodiljskog odsustva jest diskriminacija, kako je to Ustavni sud već utvrdio, ali ona ne dokazuje i postojanje mobinga u smislu njegove definicije kao posebnog oblika diskriminacije. Nalaz vještaka u kojem je navedeno da je apelantica "u relevantnom periodu trpjela duševnu bol zbog psihičkih tegoba, diskriminacije, povrede ugleda i časti" također ukazuje na posljedice diskriminacije po osnovu spola (trudnoća), ali ne i na postojanje mobinga. Stoga Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na mobing neosnovana jer apelantica nije učinila vjerovatnim da ju je tuženi zlostavljao na radnom mjestu na način koji bi se mogao okvalificirati kao mobing.

Ostali prigovori

45. S obzirom na navedeni zaključak, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitivati apelanticine navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je utvrđivanje povrede prava na zabranu diskriminacije i nalog Sudu BiH da diskriminaciju otkloni dovoljna satisfakcija za apelanticu u konkretnom slučaju.

VIII. Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na opću zabranu diskriminacije po osnovu spola (trudnoća) iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju jer u obrazloženjima osporenih presuda nije mogao naći razloge koji bi mogli opravdati različito postupanje prema apelantici u okviru radnih odnosa, iz čega proizlazi da razlika u postupanju prema apelantici nije bila "nužna mjera u datim okolnostima".

47. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o mobingu neosnovani, jer su sudovi na tu okolnost proveli dokaze i dali zadovoljavajuće obrazloženje o tome zašto su zaključili da apelantica nije dokazala da ju je tuženi zlostavljao na radnom mjestu.

48. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.