Službeni glasnik BiH, broj 27/24

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-384/21, rješavajući apelaciju E. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14 i 47/23), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 21. marta 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija E. H.

Utvrđuje se povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Mal 083993 20 Gž 2 od 4. decembra 2020. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću koji je dužan da po hitnom postupku donese odluku, u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. E. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Šerif Nadarević, advokat iz Cazina, podnio je 3. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Mal 083993 20 Gž 2 od 4. decembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Mal 083993 17 Mal 2 od 9. jula 2020. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužiteljice S. Ć. (u daljnjem tekstu: tužiteljica), koju zastupa advokat Almir Smajić, zatraženo je 21. i 22. jula 2022. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. jula a Općinski sud 10. augusta 2022. godine. Tužiteljica u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.

4. Apelantu su 29. novembra 2022. godine dostavljeni pristigli odgovori na eventualno izjašnjenje, ali on u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Prethodne napomene

6. Presudom Općinskog suda broj 17 0 Mal 083993 17 Mal od 9. marta 2018. godine odbijen je kao neosnovan tužiteljicin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se apelant obaveže da joj na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda isplati iznos od 2.000,00 KM.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je predmet tužbenog zahtjeva navodno apelantovo izražavanje u komentarima na vijest na portalu Bihać.net pod naslovom "Nastavnica biologije dilala speed". Naime, tužiteljica je navela da je u komentarima na taj članak apelant naveo: "Pa nije ni čudo kad je ministrica pijanica i narkomanka. Pa šta ako je majka, pušila je travu i bila pijanica … prije nego ta narkomanka završila fakultet osam godina je išla na fakultet i jedva ga završila, koji nema veze sa obrazovanjem i koja nema radnog dana staža u školi. To ko da ginekologa zaposliš u mehaničarskoj radnji. A ona je morala znati da je javna osoba i da ljudi kopaju po prošlosti. Možda muž ne zna šta je radila. Ja sam ASDA srcem i dušom, a ne sa Todorom Abdićem kao ona i njezini kokošari. Nek se stide hiljade Šehida i logoraša koji su bili po njihovim kazanima. Eto ja sam iskopao, iskopao sam da je ona lično ministrica Todora Abdića po njegovom prijedlogu najvećeg izdajnika i ubice Bošnjačkog naroda. E ovo što si rekao da puniš budžet to ti vjerujem. Gospođa ministarka ga puni sa 3.000,00 KM od prilike mjesečno, a možda i više. Mora da stipendira djecu demobilisanih boraca kad nije digla platu".

8. Kantonalni sud je Rješenjem broj 17 0 Mal 083993 18 Gž od 4. septembra 2019. godine uvažio tužiteljicinu žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. Kantonalni sud je obrazložio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je tužiteljica trebala dokazati da su sporni tekstovi objavljeni na apelantovoj Facebook stranici i da je trebala predložiti informatičko vještačenje. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je apelant, u skladu s odredbom člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), trebao dokazati da se ne radi o njegovoj Facebook stranici, jer je on tako tvrdio. Stoga, Kantonalni sud je naveo da je potrebno ukinuti osporenu presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje, u skladu sa članom 227. stav 1. tačka 2. ZPP-a.

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

9. U ponovljenom postupku apelantov zastupnik je na glavnoj raspravi od 10. juna 2020. godine predložio izvođenje dokaza "Poruka od podrške", koji je, kako je naveo, apelant dobio nakon što je poslije prijema drugostepenog rješenja prijavio lažni profil sa svojim imenom. Pri tome je naveo da taj dokaz ranije nije postojao i da ga nije mogao predložiti nakon zaključenja pripremnog ročišta. Osim toga, apelantov zastupnik je predložio apelantovo saslušanje i provođenje informatičkog vještačenja na okolnosti detaljnije navedene u spisu.

10. Općinski sud je na zapisniku s glavne rasprave od 10. juna 2020. godine donio rješenje kojim je odbijen prijedlog apelantovog zastupnika da se izvrši informatičko vještačenje jer taj prijedlog nije bio na pripremnom ročištu. Također, doneseno je rješenje kojim je odbijen apelantov prijedlog da se u svojstvu svjedoka sasluša N. S., te su odbijeni svi ostali apelantovi dokazni prijedlozi. Nakon toga je konstatirano da je dokazni postupak okončan.

11. Presudom Općinskog suda broj 17 0 Mal 083993 17 Mal 2 od 9. jula 2020. godine apelant je obavezan da tužiteljici na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti isplati iznos od 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj plati troškove postupka.

12. Općinski sud je naveo da je u "dokaznom postupku tužiteljica izvela dokaz – citirani komentar sa portala Bihać.net iz kojeg jasno proizlazi da je [apelant] sa svog Facebook profila pisao uvredljive i neistinite komentare o tužiteljici, a u vezi sa člankom koji je portal Bihać.net objavio pod nazivom 'Nastavnica biologije dila speed'". Dalje, Općinski sud je naveo da na te komentare tužiteljica nije odgovorila, ali jeste njezin suprug, što apelant nije osporio. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da su se citirani komentari odnosili na tužiteljicu.

13. Općinski sud je, odlučujući o apelantovim tvrdnjama da to nije njegov profil i da se radi o lažnom profilu, čime je osporavao postojanje pasivne legitimacije, istakao da je u takvoj situaciji teret dokazivanja bio na apelantu. Naime, kako je obrazloženo, na spornom apelantovom Facebook profilu ispod njegove slike stoji i adresa na koju mu je sud dostavio tužbu, što apelant nije osporio. Tokom saslušanja u svojstvu parnične stranke tužiteljica je izjavila da je apelant odmah nakon zaprimanja tužbe izbrisao sporne članke i da je "jedna poznata i ugledna osoba u javnom životu" tražila od nje da povuče tužbu protiv njega. U tom kontekstu, Općinski sud je naveo da je primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrđena apelantova pasivna legitimacija jer on, u smislu člana 123. stav 1. ZPP-a, nije dokazao da se u konkretnom slučaju ne radi o njegovoj Facebook stranici. Općinski sud je istakao da je apelant tokom postupka na glavnoj raspravi predložio nove dokaze, i to dokaz "Poruka od podrške" (administratora Facebooka) te prijedlog vještačenja iz informatičke struke. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je apelant bio upoznat s predmetom tužbe i činjenicama na kojima se zasniva tužbeni zahtjev i mogao je najkasnije da na pripremnom ročištu predloži provođenje tih dokaza, kako to propisuje ZPP, što je propustio da učini. Također je naveo da apelant nije, u smislu člana 102. ZPP-a, dokazao, odnosno učinio vjerovatnim da predložene dokaze nije bio u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu. Osim toga, kako je obrazloženo, iz dokaza "Poruka od podrške" ne može se zaključiti kojeg datuma je apelant prijavio lažni profil, kada je dobio odgovor o svojoj prijavi, odnosno nije konstatiran datum, već je samo označeno vrijeme. Prema tome, Općinski sud je istakao da je apelant mogao prijaviti lažni profil bilo kada, odnosno nakon što je primio tužbu, nakon okončanja pripremnog ročišta, pa čak i nakon donošenja drugostepene presude.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 Mal 083993 20 Gž 2 od 4. decembra 2020. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i prvostepena presuda je preinačena tako što je apelant obavezan da tužiteljici na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 1.500,00 KM, dok je preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev odbijen. U preostalom dijelu odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio apelantov prigovor nepostojanja pasivne legitimacije, kao i da je pravilno odbio apelantov prijedlog za izvođenje dokaza čitanjem akta pod nazivom "Poruka od podrške" te prijedlog za vještačenje. Također je zaključio da apelantova žalba nije osnovana u dijelu u kojem je prvostepeni sud usvojio tužiteljicin zahtjev.

15. Kantonalni sud je također naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom određivanja visine pravične novčane naknade nematerijalne štete zbog povrede tužiteljicinog ugleda i časti. U tom pogledu, ukazano je da bi, s obzirom na sadržaj i posljedice izražavanja i ustaljenu praksu sudova, tužiteljici trebalo odrediti iznos od 1.500,00 KM koji bi predstavljao pravičnu novčanu naknadu u smislu odredaba Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije te član 17. Evropske konvencije.

17. U smislu tih navoda, apelant smatra da, u skladu s odredbama ZPP-a, kopija internetske stranice koju je dostavila tužena nije mogla biti dokazno sredstvo. Također, apelant ističe da je kao dokaz naveo kopiju internetske stranice na kojoj se navedeni komentari nisu nalazili pa je pitanje da li su oni uopće postojali, o čemu redovni sudovi nisu dali bilo kakvo obrazloženje. Dalje je navedeno da je tokom postupka ukazivao da u spornim komentarima tužiteljica niti jednom riječju nije identificirana odnosno spomenuta, te da je ona na osnovu subjektivnog mišljenja i doživljaja smatrala da se ti navodni komentari odnose na nju. Međutim, redovni sudovi ni o tim okolnostima nisu dali bilo kakve razloge, već po automatizmu prihvataju da su ti komentari nastali i da se odnose na tužiteljicu. Apelant navodi i to da je na njega stavljen pretjeran teret dokazivanja toga da je bilo riječi o lažnom profilu, posebno u situaciji velikog broja lažnih Facebook profila. U vezi s time, tvrdi da je predložio dokaz da sporni Facebook profil ne pripada njemu i da je taj profil prije glavne rasprave uklonjen, nakon što ga je apelant prijavio po dobijanju drugostepenog rješenja, zbog čega smatra da je sud trebao da usvoji njegov dokazni prijedlog. Osim toga, apelant navodi da sudovi nisu napravili razliku u tome da li se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za naknadu štete zbog učinjene klevete, u skladu s odredbama ZZK, ili je riječ o naknadi štete zbog povrede ugleda i časti, u skladu s odredbom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima. Osim navedenog, apelant smatra da osporena odluka ne sadrži obrazloženje o visini štete, odnosno razloge zbog kojih je sud došao do iznosa od 1.500,00 KM. S obzirom na navedeno, apelant smatra da obrazloženje osporenih odluka nije jasno, precizno, argumentirano, te da se ne može izvesti zaključak o dokazanosti odlučnih činjenica za odluku o tužbenom zahtjevu, pri čemu drugostepeni sud uopće nije razmatrao navode u skladu sa svim propisima koji reguliraju naknadu štete zbog povrede ugleda i časti.

b) Odgovor na apelaciju

18. Kantonalni sud je naveo da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao jer je taj sud uz pravilnu primjenu materijalnog prava izveo pravilan zaključak da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan i da je apelant tužiteljici dužan da nadoknadi štetu u određenom iznosu.

19. Općinski sud je naveo da je prvostepena presuda pravilna i zakonita i da ne postoje povrede prava na koje se apelant pozvao.

V. Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 2. stav (3)

(3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 102. stav (2)

(2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 227. stav (1) tačka 2)

(1) Drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti istom prvostepenom sudu radi održavanja nove glavne rasprave ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

2) ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a posebno propuštanjem dostave nije data mogućnost da raspravlja pred sudom, a to je postupanje bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude;

21. Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:

Tumačenje

Član 3.

Ovaj zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredbi u najvećoj mjeri obezbjeđuje princip slobode izražavanja.

Značenje naziva koji se koriste u zakonu

Član 4. tačka d)

Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:

d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.

Odgovornost za klevetu

Član 6. st. (1) do (4)
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.

(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

Izuzeci od odgovornosti

Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:

- način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja,

- prirodu i stepen prouzrokovane štete,

- dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda,

- pristanak oštećenog,

- vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno,

- činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica,

- te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

Odnos ovog zakona prema drugim zakonima

Član 15.

U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.

22. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:

Novčana naknada

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI. Dopustivost i meritum

23. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

24. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije te član 17. Evropske konvencije.

25. Imajući u vidu suštinu apelantovih navoda, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta prvo ispitati njegove navode u vezi s navodnom povredom prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

a) Pravo na slobodu izražavanja

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

27. Član 10. Evropske konvencije glasi:

1.  Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

28. Ustavni sud podsjeća da se pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije ne odnosi samo na "informacije" ili "ideje" koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Handzhiyski protiv Bugarske, presuda od 6. aprila 2021. godine, predstavka broj 10783/14, tačka 58. sa daljnjim referencama, i Ustavni sud, Odluka broj AP-1890/20 od 26. januara 2022. godine, tačka 39). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

29. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, u praksi Evropskog suda, koju slijedi Ustavni sud, primjenjuje se tzv. test neophodnosti koji odgovara na sljedeća pitanja: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, da li teži ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, da li je miješanje "neophodno u demokratskom društvu" (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, predstavka broj 17224/11, tačka 67).

30. Iako je suštinsko sporno pitanje da li je apelant objavio sporne izjave ili se radilo o objavi s lažnog Facebook profila, Ustavni sud prihvata da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na slobodu izražavanja jer je apelant osporenim odlukama obavezan na naknadu štete zbog izražavanja za koje je utvrđeno da ga je on iznio o tužiteljici. Ustavni sud, također, nema dilemu da je navedeno miješanje "propisano zakonom" jer se zasnivalo na relevantnim odredbama čl. 5. i 6. ZZK i člana 200. Zakona o obligacionim odnosima i da je imalo legitiman cilj – zaštitu ugleda ili prava drugog. Sljedeće pitanje koje Ustavni sud treba ispitati jest da li je to miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu".

31. U odnosu na pitanje da li je miješanje "neophodno u demokratskom društvu", Ustavni sud ukazuje da se apelacijom pokreće pitanje zaštite apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije, u vezi sa zaštitom prava tužilaca na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. U skladu s navedenim, Ustavni sud će ispitati da li su redovni sudovi osporenim odlukama postigli pravičnu ravnotežu između ta dva prava jednake važnosti (vidi, između ostalih, op. cit. presuda Medžlis Islamske zajednice Brčko, tačka 77). Relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni su u praksi Evropskog suda (vidi, između ostalih, Milosavljević protiv Srbije (br.2), presuda od 21. septembra 2021. godine, predstavka broj 47274/19, tačka 57. sa referencama na drugu relevantnu praksu). Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznato lice o kojem je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije. Pri tome, treba imati u vidu da neki od navedenih kriterija mogu imati veću ili manju relevantnost s obzirom na posebne okolnosti određenog slučaja. Također, ti kriteriji nisu iscrpni, već se u obzir mogu uzeti i drugi relevantni kriteriji, zavisno od situacije.

32. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u brojnim predmetima smatrao da će nedostatak "relevantnog i dovoljnog" obrazloženja domaćih sudova ili propust da se uzmu u obzir primjenjivi standardi u procjeni spornog miješanja dovesti do povrede člana 10. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Uj protiv Mađarske, presuda od 19. jula 2011. godine, predstavka broj 23954/10, tač. 19–26, te predmet Mariya Alekhina i drugi protiv Rusije, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 38004/12, tačka 264).

33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud najprije zapaža da u obrazloženju osporenih presuda uopće nije naveden sadržaj spornog izražavanja. U obrazloženju prvostepene presude navedeno je da je "u dokaznom postupku tužiteljica izvela dokaz – citirani komentar sa portala Bihać.net iz kojeg jasno proizlazi da je [apelant] sa svog Facebook profila pisao uvredljive i neistinite komentare o tužiteljici, a u vezi sa člankom koji je portal Bihać.net objavio pod nazivom 'Nastavnica biologije dila speed'". Uslijed toga, o navodnom sadržaju spornog izražavanja se može saznati tek uvidom u sadržaj presude Općinskog suda od 9. marta 2018. godine, koja je ukinuta rješenjem Kantonalnog suda od 4. septembra 2019. godine, i to u dijelu u kojem se izlažu tužiteljicini navodi o sadržaju spornog izražavanja.

34. Dalje, Ustavni sud zapaža da se Općinski sud u obrazloženju presude, koje je prihvatio i Kantonalni sud, isključivo bavio pitanjem da li su sporni komentari izneseni na apelantovom Facebook profilu ili je, kako je apelant tvrdio, sporni profil bio lažan. Međutim, redovni sudovi su o tom pitanju donijeli odluku primjenom pravila o teretu dokazivanja, a da pri tome Općinski sud apelantu u ponovljenom postupku nije dopustio izvođenje dokaza zbog toga što ih nije predložio na pripremnom ročištu. Pri tome je zanemareno da je prema stanju u spisu pripremno ročište održano u prethodnom stadiju postupka, kada apelant nije znao za stav iz rješenja Kantonalnog suda od 4. septembra 2019. godine kojim je predmet vraćen u stadij glavne rasprave. Prema tome, polazeći od činjenice da pitanje da li je apelant bio vlasnik profila predstavlja zaista važno pitanje od kojeg zavisi postojanje objektivne veze između spornih izjava i apelanta, Ustavni sud smatra da bez obzira na slobodu procjene koju redovni sudovi imaju, u smislu člana 102. stav 2. ZPP-a, takav stav redovnih sudova se ne može smatrati proporcionalnim u kontekstu zaštite apelantovog prava na slobodu izražavanja.

35. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi uopće nisu bavili sadržajem spornog izražavanja. Naime, redovni sudovi su apelantovu odgovornost za klevetu utvrdili samo na osnovu činjenice da je sporno izražavanje objavljeno na apelantovom profilu. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da obrazloženja osporenih odluka uopće ne sadrže analizu relevantnih odredaba iz člana 6. st. 2. i 3. ZZK kojima je propisana odgovornost za klevetu i izuzetaka od te odgovornosti koji su propisani u članu 7. ZZK, kao i drugih odredaba navedenog zakona koji je lex specialis u odnosu na druge zakone.

36. Također, Ustavni sud ponavlja da iz prakse Evropskog suda, koju slijedi Ustavni sud, proizlazi cijeli dijapazon faktora koji mogu biti relevantni prilikom odmjeravanja prava i interesa pri odlučivanju o potencijalno suprotstavljenim pravima, pravu na ugled i pravu na slobodu izražavanja (vidi tačku 35. ove odluke). U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi uopće nisu razmatrali pitanja da li su navodi koji se pripisuju apelantu izneseni kao činjenice ili vrijednosni sud, da li je postojao javni interes za njihovo iznošenje, koliko je tužiteljica bila poznata u vrijeme izražavanja, njezino ponašanje prije objavljivanja i šta je bio predmet navodnih apelantovih tvrdnji. Pored toga, redovni sudovi se nisu bavili ni kontekstom u kojem je sporno izražavanje bilo navedeno, niti su utvrdili sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća da u svojim odlukama u kojima razmatra navode o povredi prava na slobodu izražavanja, odnosno prava na privatni život kontinuirano ponavlja da je neophodna analiza svih navedenih faktora u okolnostima svakog konkretnog slučaja, što proizlazi iz člana II/2. Ustava BiH, kojim je propisano da se u Bosni i Hercegovini direktno primjenjuju prava i slobode garantirani Evropskom konvencijom i da ti akti imaju prioritet nad svim drugim zakonima.

37. Stoga, imajući u vidu navedenu praksu, kao i uspostavljene relevantne kriterije, Ustavni sud smatra da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu dali "relevantne i dovoljne razloge" na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo "neophodno u demokratskom društvu", čime je došlo do kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

38. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, ukinuti osporenu presudu Kantonalnog suda te predmet vratiti tom sudu kako bi donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

b) Ostali navodi

39. S obzirom na zaključke o povredi prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ispitivati navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije te člana 17. Evropske konvencije.

VII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada redovni sudovi u osporenim odlukama nisu dali "relevantne i dovoljne razloge" na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo "neophodno u demokratskom društvu".

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.